Vanity Crisis

Toliko će se toga važnog za moj život dogoditi u slijedećih 2 mjeseca, a imam osjećaj da samo promatram kako se stvari odvijaju same od sebe bez mene. Kao da mene nema. Kao da me nikada nije ni bilo. U Zadru ću ići na engleski, francuski i sociologiju, a u Zagrebu ću ići na ekonomiju i dramsku. Što ako ne prođem? Što ako slijedećih godinu dana mog života jednostavno propadne. Ako već sa 19 godina (koliko ću imati nakon ljeta) upadnem u monotoniju? Ako se trajno zaposlim i to bude to. Danas mi je treći dan za redom da radim i jedva čekam odmor. Još sutra, pa onda imam subotu slobodnu, pa u nedjelju opet radim. Ali opet kada se sjetim isplate – odmah mi bude lakše! Ovo je prvi put da nešto radim, a da već nisam isplanirao što ću kupiti. Čudno, ali nekako se osjećam slobodnije. Koliko mi je ponekad teško, isto toliko volim raditi. Osjećam se korisnim. Danas sam počeo učiti za matematiku na maturi. Imam 34 teorijska pitanja. To mi je najgore. Zadatke vježbaš i to je to. A ovo moraš baš štrebati. Ma, valjda ću i to riješiti. Opet sam počeo razmišljati o studiju u inozemstvu. I to u Guildhall-u u Londonu. To je faks za glazbu i glumu. Na završnim ispitima – predstavama uvjek bude «velikih» agenata, pa postoji mogućnost dobiti neku veću ulogu odmah nakon diplome. To bi bilo idealno... Naravno, postoji ona manje idealnija strana – ona financijska. Za zemlje EU godišnja školarina košta ₤ 4100, dok je za ostale zemlje (dakle i našu): ₤ 9500. Tako da ako kao što sam zamislio u nagradnoj igri Studene dobijem Jeep, čini se da ću ga prodati. A onda, Guildhall, here I come........