The Truth & the Consequences
Toliko se toga dogodilo od prošlog bloga. Plan sa Kat još nije počeo. A ja sam od svoje savršene 0-neopravdanih-prošlosti došao na 5 i ukor. Evo sto je bilo...
Prvo je tu bio plan za razredni rođendan na koje ja inače ne idem. Ali kako je to bio rođendan tipa koji je krajem prvog razreda nesretno skakao u more i ostao invalid, i kako su svi išli morao sam i ja. Užasavao sam se toga rođendana - cijeli razred na okupu, svi ti ljudi koji su ti "prijatelji" a samo čekaju trenutak slabosti da doznaju nešto prljavo o tebi. I onda je u petak došlo dežurstvo u školi na kojem mi se dogodilo da sam slučajno zvonio 5 minuta ranije i tako sam dobio opomenu razrednika. Ali dobro, napokon je počeo vikend. I stvarno je bio dobar. Mali izlet u Zagreb i naravno još jedna dobra noć vani - i onda opet ujutro u školu. Dok sam išao na rođendan u utorak nisam znao sto da očekujem od toga tuluma. Bio sam zbunjen zbog svega, a najviše zbog činjenice da će i Kat biti tamo. I počelo je sasvim normalno - votka i kolači. Par pića kasnije svi smo bili malo slobodniji. I odjednom sam nazdravljao sa Bavariom. Ne znam kako, jer ja inače ne pijem pivo, dosta sam izbirljiv po pitanju pića i nisam jedan od onih koji se moraju napiti da bi se opustili, ali ipak, ovo nije bila prirodna situacija - ovo je bio razredni tulum. Nekako smo sa pive prešli na whisky, naravno konstantno sa kolačima. I bas sam se zabavio. Doma sam došao relativno rano, ali me u pola 5 probudio užasan poriv za povraćanjem. I tako desetak puta. I nije mi ništa preostalo, nego da se spremim i krenem u školu na predsat, i nakon prvog sata, prvi put u ove četiri godine odlučili smo pobjeći kao razred. Možda je to bilo zbog ostataka svih onih pića u nama, ili zbog kroničnog umora, ali smo prvi put imali neki osjećaj zajedništva. Naravno sutra smo osjetili posljedice. Opomena razrednika, a meni zbog prošle opomene ukor i naravno neopravdani. Ali ni u jednom trenutku nisam požalio. Jer sam sada prvi put imao osjećaj da sam dio te čudne sredine koju sam manično odbacivao, i to mi se svidjelo. A onda mi je odjednom došla slika onog nazdravljanja sa Bavariom i sjetio sam se da sam rekao da mi se Kat sviđa. I kako bi sad to bilo da ona to čuje od nekog dugog? Samo se mogu nadati razrednoj solidarnosti na djelu. Koja ironija.
a jebote svi te zajebese.