Danas je moj prvi bezbrižan dan na poslu. Inače sam uvijek nosio knjižurine i papire za školu, a sada ništa. Moram reći da se baš ponosim što sam maturirao sa 5. Mama me jučer pitala što bi htio da mi kupi za maturu, ali čudno je to što se ja nisam mogao sjetiti ničega što bi htio. Jesam li u svom konzumerističkom materijalizmu dosegao fazu kada mi stvari nisu bitne? I ako jesam, je li to jer sam na neki način odrastao ili samo zato jer imam ama baš sve materijalno što mogu poželiti? Zapravo, kada malo bolje promislim, onaj Lacoste privjesak za ključeve ne izgleda loše. Ali to je nažalost samo to – uopće ne osjećam neki nagon da ga moram imati. Živimo u vremenu kada se sve kupuje, od mjesta na prestižnom fakultetu do savršenog osmjeha, i možda je ovaj nedostatak konzumerističkog duha kod mene zapravo jedan novi oblik duhovnosti. Jesu li ljudi koji dosegnu ovu fazu zapravo oni ljudi koje njihovi prijašnji «prijatelji» preziru?