Jedno je djelo dovršeno tek kada se postigne cilj. Tek kada zatvorimo vrata iza sebe i krenemo dalje možemo reći da smo gotovi. Ali to nikada, pa ni sada nije bio slučaj sa mnom. Stojim u sobi i gledam kroz prozor. Ono što vidim nije isto onom što gledam. Vidim tek mali dio onoga što sam dosada proživio. Vidim sebe u mnogim sretnim i onim manje sretnim prilikama. Želim si nešto reći, ali jednostavno se ne mogu čuti. Kao da istina sadašnjosti nije tada za mene postojala. Kao da i nije svevremenska. No, to ništa nije bitno, sada kad sam tu gdje je sve počelo.

Već sam bio ovdje. Puno sam se puta okrenuo na ovom mjestu. Nebrojeno sam puta pomaknuo zavjesu na ovom prozoru. Premalo sam puta shvaćao što sve imam. Previše sam puta tražio nekoga tko bi me razumio. Ali to sam bio ja. Bio sam lakovjeran, dobar, naivan, nezadovoljan, zatim sam postao nepovjerljiv, zao, promišljen i sretan, nešto drugo. A sada… sada sam negdje između, nalazim se pokraj semafora sudbine i čekam da se upali zeleno svjetlo. Čekam ishod svega što sam dosada napravio. Čekam ishod onoga što ću tek napraviti. Čekam… sebe. Istina je da smo mi sami ono što najčešće tražimo. Čudno je kako točno osjećamo trenutak kada izgubimo dio onoga što smo nekad bili, ali nije nam žao. Nije nam žao jer u sebi znamo da nam to što gubimo i nije donijelo previše sreće. A požalimo tek kad nam je ono što od sebe stvorimo donese još manje…

Music background: «Til Kingdom Come», Coldplay