sri - 03.08.2005, objavio tom2y 3. kolovoz 2005 0:25:00

Tko bi rekao da ćemo doživjeti da nas terorizam sprječava
u odlasku na odmor? Svi pričaju o tome, u Rimu ljudi idu izričito na posao i
natrag, nitko se ne zadržava oko povijesnih spomenika. Toliko sam planirao ovaj
odmor da sam dugo vremena lagao sam sebi kako je sve u redu, kako prijetnje
nisu upućene Rimu. I tako dok sam si priznavao jednu laž, shvatio sam da drugu
neću morati priznati. Ni Lana, ni žena iz Rima ne moraju doznati istinu. Ja sam
jednostavno takav, podsvjesno ću si lagati da bi se bolje osjećao, valjda je to
moj obrambeni mehanizam. Kao što je i Lana rekla, čudim se kako sve na kraju
ispadne baš onako kako sam ja to zamislio. Više nisam siguran želim li ići na
dramsku. Svaki put kada me netko pita kada mi je prijemni kažem da je u 9.
mjesecu i nabacim veliki nadam-se-da-ću-imati-sreće-ali-ne-očekujem-previše
osmjeh. Jednostavno ne mogu reći da mi se ne ide na taj prijemni. Ne mogu im
reći istinu koja će značajno utjecati na sliku moje budućnosti koju svi imaju.
Velika očekivanja su dobra dok te guraju prema cilju, a što kada odlučiš
krenuti drugim putem? Osmjehnuti se i potvrditi što god da ti govore ili
iskreno reći svoje mišljenje i prestati živjeti jednu od bezbrojnih laži?
Imaš pravo, lakše je lagat i drugima i samome sebi nego priznat istinu i snosit posljedice ma kakve one bile. ja san dosta dugo živila u tome, kako ga ja zoven pasivnom stanju, di je tobože sve išlo svojin tokon a zapravo san samo sebe zatrpavala sve dublje i dublje uvjeravajući se da je sve tako kako san zamislila. posljednji put san to napravila prije godinu dana kad san upala na faks. plan mi je bija da godinu dana pritrpin pa se pribacin doma, ali već od samog početka se dalo naslutit da će taj povratak počekat kojih pet godina. kad je već bilo 100% sigurno da se neću moć vratit ja nisan prestala sanjat o povratku već san samo nastavila živit križajući dan za danon ka da me nešto čeka nakon položenih ispita. na kraju kad san se morala suočit sa istinom nešto je puklo u meni i obećala san sama sebi da više nema zavaravanja bez obzira koliko mi teško bilo. živit u stvarnosti je teško al je puno gori ishod života u laži.
Imaš pravo, lakše je lagat i drugima i samome sebi nego priznat istinu i snosit posljedice ma kakve one bile. ja san dosta dugo živila u tome, kako ga ja zoven pasivnom stanju, di je tobože sve išlo svojin tokon a zapravo san samo sebe zatrpavala sve dublje i dublje uvjeravajući se da je sve tako kako san zamislila. posljednji put san to napravila prije godinu dana kad san upala na faks. plan mi je bija da godinu dana pritrpin pa se pribacin doma, ali već od samog početka se dalo naslutit da će taj povratak počekat kojih pet godina. kad je već bilo 100% sigurno da se neću moć vratit ja nisan prestala sanjat o povratku već san samo nastavila živit križajući dan za danon ka da me nešto čeka nakon položenih ispita. na kraju kad san se morala suočit sa istinom nešto je puklo u meni i obećala san sama sebi da više nema zavaravanja bez obzira koliko mi teško bilo. živit u stvarnosti je teško al je puno gori ishod života u laži.