...Kiša je padala kao iz kabla, a taksi nikako nije dolazio. Naravno već smo pola sata kasnili na otvorenje bala. Kada se taksi napokon pojavio uzbuđeni smo krenuli u Opatiju. Dok smo došli do hotela kiša je već prestala. A onda se ispostavilo da je moja pratilja zaboravila karte u drugoj torbici, no i to smo riješili. Ništa nije moglo pokvariti ovogodišnji bal. Ponosno smo ušetali u dvoranu koja je izgledala vrlo filmski i svečano. Sve je bilo savršeno – torta, indijska plesna točka i Feminemice koje su odlično odradile posao. Naplesali smo se, zezali se, ništa nije bilo prepušteno slučaju, no unatoč tome kao da je nešto falilo.

Kažu da danas ništa nije nepromjenjivo, istina, laž, zabava, dosada... sve ovisi o tome kako na nešto gledaš. Ponekad se zapitam kada se sve to dogodilo... kao da sam se jučer spremao za maturalnu a sada su prošle već dvije godine fakultetskih svečanih večera. Lijepo je znati da si odrastao. Lijepo je znati da si prebolio ljubav iz prošlosti. Ali valjda se mora dogoditi jedan trenutak... valjda moraš u jednom trenu nesvjesno pomisliti na nju dok plešeš sa drugom curom. Ne bi tome pridavao neku važnost. Nije to kao da ću patiti za njom opet. Neću si to opet dopustiti. Iako smo se večeras opet čuli. Opet smo pričali, sjetili se svega. Sjetili se te bliskosti koju da budem iskren otad nisam osjetio. A kako kaže ni ona nije. Je li mi bilo čudno opet pričati o tome sa njom? Naravno. Jer službeno smo to riješili. Nije li lijepo kako službeno ponekad sve izgleda savršeno, dok je u biti istina pomalo drugačija.

Istina koja možda ipak je nepromjenjiva, bolna, hladna, pa čak i okrutnija od bilo koje laži, stvarnija od bilo koje stvarnosti.