Prije točno četiri godine sam zamalo umro. Prije četiri godine sam izgubio prijatelja.

Taj trenutak kao da se odvijao u slow-motionu. Razmišljao sam o svemu što još imam proživjeti. Bojao sam se. Nisam mogao shvatiti da se to meni događa. Sve je izgledalo vrlo filmski. Staklo i krhotine letjeli su posvuda. Savršeno režiran trenutak koji pobuđuje jake emocije. A onda su se kamere ugasile i sve što je ostalo bili su komadi stakla po meni. Nije boljelo. Ili to tada nisam osjećao, ali znao sam koliko mogu biti sretan što sve nije drugačije završilo.

Marko Aurelije je rekao da se čovjek ne treba bojati smrti, već toga da nikada zapravo ne počne živjeti. Da smo stradali tu večer mnogo bi stvari danas bilo drugačije. Neki životi bili bi osakaćeni gubitkom. Neki događaji se nikada ne bi dogodili. Neki novi životi ne bi danas postojali. Kada razmisliš na taj način shvatiš koliko tvoj život zapravo vrijedi. Shvatiš koliko drugima značiš.

A sve je to moglo nesretno završiti zbog vožnje u pijanom stanju. Zbog jedne večeri uživanja i nepromišljene vožnje poslije.

Prije mjesec dana sam na mail dobio sliku žene koja je zbog pijanog vozača ostala osakaćena za cijeli život. Osim svog života, te života bliskih osoba uništio si i život osobe koju niti nisi upoznao i živote njoj bliskih osoba.

Ja i prijatelj koji je vozio tu večer više nismo dobri. Od nesreće se potpuno promijenio. Valjda je bio toliko potresen onim što se moglo dogoditi. Potpuno se udaljio od nas. O tome nismo nikada pričali. Niti sam ja pričao o nesreći. Nisam htio razmišljati o onom što je moglo biti. Trebalo mi je neko vrijeme da to prihvatim.

Prije točno četiri godine sam zamalo umro. Prije četiri godine sam izgubio prijatelja. U ove četiri godine sam živio više no ikada. U ove četiri godine sam upoznao mnogo ljudi.

I najvažnije u ove četiri godine neki od njih su mi postali prijatelji.