The Art of $nobism
Svi trebamo nešto sto nam pojačava samopouzdanje. Ne tako davno ja sam bio jedan od onih sramežljivih ljudi koji misle da su bezvrijedni. Da su svi bolji od njih. I onda je došla srednja škola. Nova okolina, novi ljudi, nove norme. I savršeno mjesto gdje možeš stvoriti novog sebe. I kao sto to obično biva, iz krajnosti u krajnost; jedan mali veliki shopping i voila - the new improved me. Odjeća vise nije bila jeftina, tenisice vise nisu bile obične, a branderske su morale biti čak i čarape. Sisley, Benetton, Puma, Diesel, Playlife... i imao sam nove prijatelje. Kada naglo postaneš popularan čini ti se da je sve savršeno i da će te ti ljudi prihvaćati bez obzira na sve. Ali to ti nije dosta. Bar meni nije bilo. Radio sam sve da bi bio u centru pozornosti. Ali nakon nekog vremena ljudi te prokuže. I opet imaš dvoje prijatelja koji su uvijek bili tu, ali si ih malo zanemarivao.
I što - da li činjenica da sam prošao kroz snobovsku fazu znači da se više ne ponašam tako? Ne. To je kao pečat koji uvijek ostane dio tebe. I sada, kada bi možda i htio ostaviti sve marke, prestati izlaziti na mjesta na kojima ću biti viđen i prestati voditi isprazne razgovore sa ljudima kojima je glavna briga koju će jaknu kupiti za novu sezonu, to jednostavno ne mogu napraviti. Jer sam počeo sebe gledati njihovim očima. Kako ironično, postao bas onaj tip ljudi koje sam u osnovnoj prezirao. Nikad ne reci nikad, ha? Ma, i to će proći, za godinu dana idem na faks, a to je savršena prilika da ponovo izmislim sebe...
