Druga godina je prošla prebrzo i istim takvim tempom je odmicalo i ljeto. Nije mogao prihvatiti da je slijedeća godina na faksu njegova zadnja godina studiranja. Dok je bio u osnovnoj školi Tomislav nije nikada bio jedan od onih koji su bili očajni da dođu u srednju školu. Ni u srednjoj školi se to nije promijenilo. Nekako je pustio da sve ide svojim tokom. Ali u zadnje vrijeme stvari su postale drukčije. Već neko vrijeme je radio na tome da što prije krene dalje. Kao da je odjednom postao jedan od onih kojima se žuri odrasti. Htio je što prije početi raditi u marketingu zbog kojeg je i došao na faks. Druga je godina bila čudnija od prve. Početno oduševljenje je splasnulo potaknuto predmetima koji nemaju veze sa onim čime se htio baviti i sve je bilo drugačije. Prolazio je kroz neku fazu za koju ni sam nije znao kada je započela. Počeo je misliti da će na poslu sve biti bolje i drugačije. Mislio je da je doživio sve što je mogao doživjeti na faksu. Upoznao je puno ljudi, bio na puno zabava, putovao, učio, mijenjao svjetonazore i to sve vjerojatno u puno većoj mjeri od većine svojih kolega. U Split je išao zbog ljudi koje je već poznavao. Nije mogao niti zamisliti koliko će ljudi upoznati i koliko će njihove priče i iskustva utjecati na njega. Shvatio je da želi još takvih iskustava. Shvatio je da želi upoznati još puno ljudi i još puno putovati.

A shvatio je i da će posao, ma koliko dinamičan i zabavan bio biti manje fleksibilan za takve prilike. Kao da je opet spoznao ono što je već odavno znao – sve treba ići svojim tokom. Treća godina će biti najteža do sada. Ali činjenica da zna kako neće biti zadnja olakšava mnogo toga. Daje priliku da upoznamo nove likove. Daje priliku da riješimo nesporazume sa starim likovima...

...i najvažnije daje priliku da uživamo u najboljem životnom razdoblju punim plućima bez obzira na sitnice koje nam trenutno predstavljaju probleme.