Nekada, sada

Treći razred gimnazije je najteži, tako svi govore. Ali opet, kada dođu na faks ti isti ljudi svoju izjavu najčešće promjene. I tako treći razred postaje ne samo lagan, nego i zabavan, pun super stvari, iako su se tada svi zapravo ubijali od posla i nije bilo nimalo zabavno. To me dovelo do razmišljanja o prošlim vremenima danas. Zašto nešto što nam je bilo grozno odjednom postane tako odlično i svi smo (pre)sentimentalno vezani za to? Je li to zbog toga jer nam je sada loše i želimo imati neko sretno uporište u prošlosti? I je li nam stvarno bilo loše ako sada mislimo drugačije.

Kada pomislim na osnovnu školu sve čega se sjetim su dobra vremena, lagano gradivo, pa čak i godišnji ispit iz povijesti se čini tako laganim. Nije bilo tako. Ali u našoj je prirodi da zaboravljamo ono što nam je bilo loše. Sve one sramotne trenutke, sva loša raspoloženja, potiskujemo do krajnje granice. Možda je to zato jer želimo sebe uvjeriti da postoje razdoblja kada nam se samo dobre stvari događaju. Ali pomalo brutalna stvarnost je da takvih idiličnih vremena je vrlo malo i jednostavno se moramo nositi sa svim, ma koliko to bilo teško. Bar znamo da će već sutra jučerašnji dan biti puno bolji i lakši.