Iritantno zujanje mog okrutnog mobitela me budi iako je tek 6:15. Mutnim pogledom vidim da vani kiša lije. Teturam kroz kuću i spremam se za polazak. Počinjem zaključavati kuću i čujem da mi je nešto čudno. Nema glazbe. Vraćam se, stavljam hladne slušalice u još pospane uši i krećem na isto mjesto na koje krećem već više od tri godine. Nažalost moram nositi kišobran. Radi knjiga. Mrzim kišobrane jer su tako neprirodni, hladni. Odvajaju me od pljuska koji čisti sve oko mene. Lišće se pretvara u kaljužu svakim mojim teškim korakom kao da je mrtvo već tjednima. Jedino što me tjera da nastavim hodati jer ritam glazbe, mog životnog soundtracka.

Došao sam na odredište na kojem ne želim biti. Tamne skliske stube se bore sa mojim koracima. Glazba je i dalje tu, tužnija od zaljubljene udovice.

A onda vidim tebe kako savršeno sjediš na prozoru. Kosa ti blješti pred mojim očima. Oči ti sjaje. Refren tužne pjesme postaje veseo. Sve je opet kao prije. Sreća koja me ispunjava pruža mi nadu da će ovaj dan biti dobar. I dok ti se približavam polako vidim da ti oči ne sjaje od radosti već je to odsjaj leda u tebi.

Tvoj hladan osmjeh je samo početak agonije ovog mrtvog dana. Refren je već odavno prošao, više se ni ne sjećam kako je zvučao. Ne sjećam se kako sam bio sretan.

Hladno mi je. Mokar sam. Jedino što mi pomaže da prebrodim dan je uspomena na bolja vremena kada su sunčeve zrake znale oživiti mrtvo lišće.

Ali, sunca nema više.

Hladno mi je.