Ostao je doma duže nego što je trebao. Jednostavno nije mogao otići. Nije se mogao vratiti u stvarnost Rijeke. Nije mu se dalo. Nije želio otići iz udobnosti doma. Nije želio napustiti obitelj i prijatelje koje je vidio nakon dugo vremena. Trebao je otići prije tjedan dana. Pa je odlučio otići dan nakon toga, i onda je odlučio ostati još tjedan dana.

I tako se našao u svojoj sobi, na krevetu sa laptopom na krilu. Pisao je post kao da mu se i ne piše zapravo. Ali osjećao je da nešto mora napisati. Promatrao je sve stvari oko sebe. Stvari koje su ga okruživale godinama prije. Uspomene koje su tu bez obzira na njega. Život u Rijeci mu je bio dobar. Bio je zadovoljan svime. Ali nije znao u čemu je zapravo stvar. Zašto se osjećao tako čudno.

Morao se pakirati. Osjećao je kako se vrijeme ubrzava ali on je i dalje statičan. Nije se htio pomicati. Nadao se da će se sve odviti samo od sebe.

Ali znao je da neće. Znao je da se mora ustati. Isključiti laptop i krenuti dalje, natrag u stvarnost.

Upravo to je i napravio.