Danas me malo iznenadilo kada sam na TV-u čuo da je zadnji dan ljeta. Još tjedan dana sam u Zadru pa se vraćam u Rijeku na upis druge godine. Dosta sam razmišljao o tome kako bi mi ponekad bilo lakše da sam ostao doma, ali na kraju mislim da bi bio puno nezadovoljniji i da ovako imam puno više prilika (o čemu sam naveliko i naširoko pisao u prošlom postu „the other one“)… jednostavno sam na neki način htio „komunicirati“ sa sobom u alternativnoj stvarnosti i mislim da sam to postigao, a i također da sam sa sobom riješio neke stvari.

Ovo pišem na laptopu koji sam prije par dana kupio (HP nx7400). U Rijeci moram sa cimerima vidjeti hoćemo li uzimati DSL ili ću uzeti Mobile CARNet preko VIP-a (o tome i ostalim načinima da dođete do interneta bez žice pročitajte ovdje). Uglavnom stan mi je full blizu faksa i imam dva cimera koji su također iz Zadra i na istom faksu. Pošto mi je stan u gradu sad više neću ni pokaz uzimati. Iako je to naravno olakšanje nekako mislim da će mi tu i tamo nedostajati busevi koji su mi praktički obilježili prvu godinu u tom brdovitom gradu.

Ljeto je bilo dinamično, zabavno, zrelije i posve drugačije od tipičnih srednjoškolskih ljeta. Odmorio sam se najviše pred kraj kada sam znao da sam riješio taj ispit i da sam napokon očistio godinu. Potajno priželjkujem početak nove godine i povratak u svakodnevicu koja mislim da će biti sve samo ne dosadna. Ljeto je gotovo. Uspomene na njega ćemo još dugo gledati pokušavajući se barem na trenutak vratiti u to bezbrižno nonšalantno stanje duha kada ne moraš ništa raditi i ne da ti se ni otići na plažu. Jesen donosi obveze i trenutke kada nećemo ni znati što nas je snašlo ali preživjeti ćemo i to snažniji no ikada i puni ponosa zbog svega što je iza nas, entuzijastično gledajući na ono što nam tek predstoji.

Prošla je već godina dana a nije prošao ni jedan dan da nisam pomislio kako bi moj život sada izgledao da sam ipak otišao u Rijeku. Valjda su ljudi imali pravo kada su govorili da ekonomija nije za mene i da je bolje ostati u Zadru studirati jezike i kasnije probati na dramskoj. Ipak je to faks o kojem pričam već godinama, a ekonomija je upala u zadnji tren. Čudno je uopće pomišljati kako je sve moglo drugačije ispasti! Mogao sam sada živjeti potpuno drugačiji život. Ništa se ne može usporediti sa udobnošću doma u kojem si odrastao i sa činjenicom da poznaješ svaki kutak grada u kojem živiš. Ali ipak, unatoč činjenici da mi se sve odvija kako treba, ne znam zašto i dalje preispitujem tu odluku. Znam da tu nisam upoznao puno novih ljudi, ali tko zna kako bi mi u Rijeci bilo. Ovdje bar imam stare poznanike, možda bi tamo bio sam i usamljen. Teško mi je priznati sam sebi da se osjećam kao da moj potencijal tu nije iskorišten, ali možda je ipak tako. I možda nikada neće ni biti iskorišten, ali sa nekim stvarima naučiš živjeti.

Često sanjam isti san. Putujem prema Rijeci i vidim autobus koji ide u drugom smjeru, a u njemu vidim osobu koja izgleda identično isto kao i ja. Nakon toga se probudim sav u znoju. Preplašen i zbunjen. Jesam li možda ipak trebao slušati instinkt i raditi po svom? Jesam li sada trebao biti netko drugi? I je li sada zapravo za sve kasno? Da sam otišao u Rijeku najvjerojatnije bi sada već poznavao svog polubrata. Nema šanse da bi živio u istom gradu, a da ga ne poznajem. Da ne poznajem nekoga tko ima istu krv kao i ja. Ali ovako, počinjem sumnjati da ćemo se ikad upoznati. To me podsjeća na još jedan san od prije par dana. Sanjao sam da znam svog brata i da smo u dobrim odnosima, da se čisto zezamo. Jedino mu nisam vidio lice, ali znao sam da je to on. A ujutro sam se probudio čudnog raspoloženja jer sam shvatio da je to samo san.

Snovi nam ponekad pomažu da shvatimo neke događaje, daju nam potpuno drugačiju i ponešto primitivniju sliku. Snovi su ono što bismo željeli da se ostvari, ali najčešće to ne biva tako. Sanjari uspijevaju vjerovati u svoje snove dok nas društvo iz dana u dan uvjerava da je to loše.

No, na kraju svega, tko smo mi da kažemo da je stvarnost uvijek stvarnija od snova?