...U zadnje vrijeme sam dosta razmišljao o ponosu i o njegovim posljedicama. Činjenica da smo jednom ili nekoliko puta bili povrijeđeni jer smo se spustili ispod svoje razine utječe na rast našeg ponosa. Sa svakim padom on raste sve više i više dok mi sve manje i manje dopuštamo ljudima pogreške. Postajemo nedodirljivi. Pa barem to vide ljudi oko nas. Vide snažne individualce koje nitko ne može povrijediti. Unutra je naravno sasvim druga priča. Sukobljavamo se sa vlastitim ponosom i očajnički želimo poduzeti nešto, ali pitanje je što nam je teže… priznati poraz ili biti poražen? Zvuči čudno, znam, ali kada malo razmislite, ako prvi popustite na neki način ste priznali poraz, dok opet ako se držite svog glupog ponosa poraženi ste jer ste možda izgubili osobu do koje vam je stalo koja ponekad vodi iste bitke. Najčešće nećete niti doznati da ta osoba vodi te bitke jer ne želite niti iskreno popričati sa njom. Vodite površne razgovore poput dvoje stranaca u vlaku koji znaju da će se rastati na slijedećoj stanici. Nekad je baš to prikladno, jer možda je cameo u prošloj sezoni bio samo jadan pokušaj da se stanje prikaže onakvim kakvo je nekada davno i bilo. Dobra stvar oko svega toga je da sami odlučujemo o scenariju. Imamo privilegiju odlučiti tko će se u novoj sezoni pojavljivati a tko neće, ali najgore je što ponekad svojim postupcima već sada odlučujemo. Križamo nepoželjne i zaokružujemo poželjne, no što se događa kada neku osobu zaokružimo a ona nas prekriži?

Jutros oko 1 sat sam shvatio da ću za samo tri dana navršiti dvadesetu godinu života. Više službeno neću biti teenager. Točno se sjećam trenutka kada sam navršio trinaest godina i osjećaja zadovoljstva jer sam postao teenager. Bio sam tako ponosan što napokon više kategorički nisam dijete. Napokon sam pripadao kategoriji koja je na neki način limb odrastanja. Započinješ nešto, ali to nećeš još dugo vremena dovršiti. Sedam godina kasnije puno se toga promijenilo, pa tako i kategorija. Ova zadnja godina je najviše utjecala na mene do sada. Dokazao sam si da mogu uspjeti živjeti relativno sam, a i da mogu uspjeti na faksu za što sam prije godinu dana bio vrlo skeptičan. Kažem živjeti relativno sam jer ipak ne mogu reći da sam samostalan, pošto bez mamine potpore ne bi mogao preživjeti tako lako, za što sam joj vrlo zahvalan. No svejedno, drago mi je da sam u Rijeci uspio stvoriti novi život kojim se ponosim i što nisam jedan od onih koji idu svaki vikend doma. Nije stvar u tome da ne dođe i meni često da se vratim u Zadar, da jedem domaću hranu, spavam na svom krevetu i gledam plazmu, ali neisplativo je i vremenski i financijski. Pa ipak usprkos neisplativostima dosta ljudi ide gotovo pa svaki vikend doma. Propuštaju novi život i vraćaju se ostacima staroga. Oni su u svom limbu, nisu prihvatili novo, a staro više nikada neće biti isto.
Ali to je njihov problem. Svatko vodi svoje bitke, svatko je zaslužan za svoju pobjedu ili poraz, a ja se osjećam kao da sam pobijedio u nekoliko vrlo važnih bitki, no rat nije gotov, naprotiv, tek sada započinje. I ma koliko to možda ludo zvučalo radujem se novim bitkama, novim pobjedama pa i prihvaćanju novih poraza jer je sve to dio odrastanja koji će nam možda ostati u lijepom sjećanju ili pak ostaviti koji ožiljak, ali bar znaš da si to preživio i proživio, a nisi konstantno bio u neutralnoj zoni, u limbu u kojem osim vremenski nikako ne napreduješ.

Stara prijateljstva završavaju, nova započinju. Stare ljubavi ni ne izblijede, dok nove već započinju… tako je to nekad bilo. Tako je to bilo dok smo bili mali i dok se nismo neprestano brinuli oko prošlosti. Nismo se brinuli jer nismo ni imali toliko loša iskustva koja bi nas mogla napraviti sumnjičavim ljudima koji su stalno na oprezu da ih netko ne bi iskoristio, nismo imali iskustva koja bi nam kasnije činila nemogućim vjerovati nekome. Sve je to nekada bilo tako, ali činjenica je da su sada stvari drugačije. Sada tih iskustava imamo i previše.

Kako je prva godina faksa iza nas, iza nas su i sva nova prijateljstva, sve nove ljubavi, sve nove pobjede, ali isto tako i sva nova neprijateljstva, sve nove povrede i svi novi porazi. Jedino što sada definitivno nije iza nas su neriješeni problemi koje smo ostavili kada smo odlazili, a oni stvaraju novu dramu i nove prepreke pored kojih se mirno bezbrižno ljeto čini nestvarnije od preretuširane naslovnice FHM-a.

Ljudi se zapravo nikada ne mijenjaju. Možda promijene svoje ponašanje, prilagode masku, ali ispod svega toga ostaju oni stari. Problem je što većina ljudi pokušava svoje postupke opravdati time što su se navodno promijenili, dok zapravo prije samo nisu imali hrabrosti biti svoji. Tužno je kada znajući to shvatiš kako su možda prijateljstva, za koja si mislio da će trajati cijeli život, zapravo bile farse ljudi koji su sa nekim dobri čisto iz svoje koristi. Trenutak u kojem si to shvatio najčešće nikada ne zaboraviš, a ni ne trebaš ga zaboraviti, jer je savršen podsjetnik da paziš sa kime se družiš.

Zanimljivo je kako ti male stvari mogu pokvariti dan, tjedan ili čak mjesec, a istovremeno ti takve male stvari mogu popraviti mjesec, godinu ili čak život ako vjerujemo u butterfly effect. Problem je uvijek u nama, kao i rješenje, samo je pitanje hoćemo li ga uspjeti pronaći. A to ne ovisi uvijek o nama. Ponekad smo bespomoćni pred svojom zatupljenošću vlastitom moći uvjeravanja samih sebe da je nešto upravo onako kako mislimo da želimo da bude iako to vjerojatno nipošto ne želimo, ali si to ne možemo priznati jer smo preslabi. Još samo tjedan dana moga ovosezonskog boravka u Rijeci. Što sam se više približavao odlasku činilo mi se da vrijeme sve više usporava, dok se nije potpuno zaustavilo u samom trenutku moga odlaska. Flashback-ovi su toliko moćni da intenzivno proživljavam svaki djelić sekunde trenutaka koji su zbog nekog, ponekad meni nepoznatog razloga, ostali urezani u mom pamćenju. No, niti žalim zbog tih trenutaka, niti mi je drago da su prošli. Oni će uvijek biti tu, i beskonačno se ponavljaju iako možda ne možemo shvatiti kako i zašto. Ponekad ih pokušavamo potisnuti, ponekad ih očajnički tražimo, no nije bitno kakvi su ti trenuci bili, važnije je što su oni učinili za našu sadašnjost… važnije je što sada osjećamo upravo zbog tog djelića sekunde kojega se vjerojatno više jasno ni ne sjećamo. Imam osjećaj kao da sam na ogromnom morskom valu koji se toliko usporio da izgleda kao da se više uopće ne pomiče. Znam da će se već slijedeći trenutak strmoglaviti takvom brzinom da ga možda nitko osim mene neće više ni vidjeti. Nisu vidjeli da se kreće, niti sada mogu vidjeti da je nestao.

Nažalost u našoj svakodnevici prečesto smo oni koji ne mogu vidjeti da se val miče, oni koji zanemaruju predosjećaj da je val tu i oni koji jure u svojim malim životima misleći da su upravo naši problemi nešto najgore što se može dogoditi. A jedina dobra strana toga je da možemo osjetiti kako nas ispunjava osjećaj ponosa kada otkrijemo da je val tu, ali tada on već nestane… a na nama je da se potrudimo da ga slijedeći put opet pronađemo.

Background: Coldplay – „Twisted Logic“