The Prom, Once More With a Feeling

Jučer smo ponovili maturalnu. Kako dečko iz razreda, koji je nakon nesretnog skoka u more ostao invalid, nije mogao doći na maturalnu, odlučili smo dovesti maturalnu njemu. I tako smo se oko pola 9 skupili i zabava je počela. Obukli smo odjela, stavili kravate (naravno nisam obukao istu :) sve kako bi to napravili svečanijim. I, polako smo se počeli opuštati, ma znate kako to već ide. I onda je svatko iz razreda trebao održati mali govor. Zdravicu. Vjerujte mi, malo je falilo da se nismo svi skupa rasplakali. Pogotovo na jednu "Oprostite mi, bio sam kreten, nadam se da ćete me na ulici bar pozdraviti." Nakon toga smo gledali prezentaciju sa fotkama iz razreda, sa ekskurzije... I u početku je bio ok, pjesma "Highway to Hell" ne djeluje baš sentimentalno, ali kada je na pola prezentacije započela "Sve se mijenja" nije nam baš bilo svejedno. I odjednom je tip iz razreda za kojega smo svi smatrali da je the toughest doslovno briznuo u plač. A onda smo svi bili gotovi. I tako sam se i ja, antijunak koji je veći dio srednje škole proveo u pokušajima da dokaže kako nije dio tog razreda, i kako ga nije briga ni za koga, potpuno emocionalno ogolio pred cijelim razredom. Bilo je predivno, bilo je tako olakšavajuće srušiti zid koji sam godinama gradio i fizički priznati - slab sam. I tako smo tu pjesmu vrtili najmanje 15 puta. Svak se svakome ispričavao za nešto. Skupa smo došli do zaključka kako smo bili glupi, ali kako smo sad sazrijeli, kako smo odrasli. Zaista, i jesmo, uzdigli smo se iznad međusobnih različitosti i prihvatili jedni druge.

Jutros dok sam šetao Taru, kada je došao onaj dio "Champagne Supernova", ...where were you when we were getting high... opet sam se svega sjetio i suze su mi jednostavno potekle. Prije mi je bilo žao što nisam bio na ekskurziji jer nisam bio na slikama, a sada mi je stvarno bilo žao jer nisam bio sa njima. Uskoro je gotovo, the end se bliži, ili kako ja to volim nazvati - kraj sezone. A onda svak svojim putem, ali nakon onoga sinoć iskreno mislim da postoji mogućnost da se uskoro opet nađemo, i pustimo koju suzu...

Sve se mijenja, ničeg nema, al' ljudi još su tu
Malo nade, puno riječi, a smijeha niotkud
Hoće li još koji put školska zvona zvoniti
Staro dobro društvo okupiti
Samo slike iz albuma i poneki glas

Sve se mijenja, djeca šute, a starci pričaju
Sve se vidi, sve se čuje, a svijet se pravi lud
Hoće li još koji put školska zvona zvoniti
Staro dobro društvo okupiti
Samo slike iz albuma i poneki glas

Da živim sto godina neću nikad čuti to što želim
Sto godina neću nikad čuti riječi iskrene

Download pjesme.

The Prom, the Satisfaction and the Cookies

Jucer mi je bila maturalna. I stvarno je bilo fenomenalno! Bila je puno bolja od proslogodišnje (naravno jer sam ja bio u maturalnom odboru :)! Plesali smo i zabavljali se u restoranu u marini sve do 3, a onda smo isli u Maya pub. Uživao sam u svakom trenutku večeri, i bio sam presretan. Što se ne može reći za Kat, koja je došla sa dečkom, pa su cijelo vrijeme sjedili za stolom i pričali, ali nisu baš izgledali zadovoljno. Nemojte misliti da je to tako jer ja to govorim, svi su to primjetili. Iskreno, žalio sam je. I nije me nimalo privlacila, što se ne može reći za neke cure iz razreda, a i škole općenito, koje su naprosto blistale! I tako smo (gotovo svi :)) uživali, a moram reći da mi je nekako drago da je sve tako ispalo. To mi na neki čudan način pruža zadovoljstvo. Maloprije sam pogledao slike (nosio sam digitalac) i već mi fale neki ljudi iz razreda. Haha, počela me krpati nostalgija. Sad mi je prvi put bilo iskreno žao što nisam išao na maturalac, ali što ćeš. Life goes on. Ujutro, oko 6 smo htjeli ići u fast-food, ali nije ništa radilo, tako da smo još malo šetali gradom i onda smo polako otišli kući. I kako sam bio full gladan, a i umoran, uzeo sam jesti kolačiće sa jabukama, koji su mi bili u sobi. I tako sam zaspao. Sa kolačićima :) A onda me za 3 sata probudila Tara, koja je morala ići u šetnju. Onda sam je u polusnu šetao. I slušajući Ramirez, upijajući toplinu sunca, sam razmišljao o tome zašto ranije nisam shvaćao kako su ljudi iz razreda zapravo super...