Došao je i zadnji dan ove 2005., kao i prošle godine napraviti ću mali review. U početku sam se suočio sa dilemom odlaska iz Zadra i nisam bio siguran kakav bi mi život bio u Zagrebu, koji mi se više nije toliko sviđao kao nekada. Odlučio sam da ću uvijek biti svjestan kako mi je život zapravo dobar, i moram reći da sam se poprilično držao te odluke. Zapitao sam se kako je našim poznatim osobama i isplati li im se sav trud. Smetalo mi je što ne mogu nikako okrenuti novi list i zaboraviti na neke osobe u prošlosti. Bio sam na audiciji za MTV Adria i iako nisam prošao to mi je odlično iskustvo. Nakon toga sam shvatio da se sve više bliži finale moje sezone i da više neću imati neke ljude u svom životu. Imao sam savršenu maturalnu koju nikada neću zaboraviti. Krivo zaključio da više ništa ne osjećam prema Kat koja je tada promijenila broj (btw. opet ga je promijenila, a ovaj put ga nemam). Izašla mi je slika i intervju u VIDI-ju. Bojao sam se kakav će mi život biti ako ne upadnem na faks. Bio sam na razrednom kampiranju. Shvatio sam da u Rijeci imam brata i da ću ga možda upoznati. Bilo mi je sve savršeno i toga sam se bojao. Pisao sam o stvarima koje radimo, igricama koje igramo i lažima koje živimo. Zaključio sam jednu bloggersku sezonu. Otišao sam na fakultet, te sam počeo živjeti sasvim novi život. Prošao je ne-tako-sretan Božić i jučer je Hamdija pobijedio u BigBrotheru (moje iskrene čestitke!:)

Godina je bila vrlo uzbudljiva, doživio sam mnogo novih iskustava, upoznao mnogo divnih ljudi i dosta se promijenio. To je ukratko bila cijela jedna godina, hvala vam što ste je samnom proživjeli i želim vam sve najbolje u novoj, 2006. godini!

Kada smo se u srednjoj školi uzrujavali oko ocjena govorili su nam da ćemo vidjeti na faksu kako će biti samo bitno jesmo li prošli ili ne. E, pa, to nije tako. Prošao sam prvi kolokvij sa 2 i zadovoljan sam što sam ga prošao jer mi je taj predmet težak, a onda su mi ljudi sa faksa počeli govoriti kako se čude što sam ja tako „slabo“ napisao! Nakon toga mi je i sama profesorica rekla u prolazu kako to nisam baš dobro spremio. I sada mene zanima – zašto ljudi o meni uvijek stvore takvo mišljenje? Jer sam aktivan na satu i jer me dosta stvari zanima, pa to automatski mora značiti da ću sve dobivati 5? To me sve skupa tako ubediralo jer sam onda počeo razmišljati kako to da mene ne smeta ta ocjena, ali sam na kraju ipak shvatio da mi je dosta mišljenja drugih ljudi i da samo želim živjeti svoj život.

Čudan je način na koji ti se budućnost pretvori u sadašnjost a da toga nisi ni svjestan. Previše smo zaokupljeni svakodnevnim „problemima“ pa niti ne vidimo šire. Sve što vidimo je samo djelić vrtloga našeg postojanja.

Prije par dana sam po prvi put o sebi pomislio kao o nekom tko ima 19 godina, iako tehnički imam 19 godina već 5 mjeseci. Valjda mi je trebalo neko vrijeme da prihvatim tu činjenicu, koju sam nijekao još od „drugog 18. rođendana“. Sada sam se prvi put osjetio nešto zreliji nego što sam to prije bio. Također sam shvatio da je Rijeka grad u kojem ću ja možda jednog dana živjeti. Potpuno sam zaboravio na činjenicu da ću tu jednom naslijediti stan. U zadnje vrijeme sve više želim upoznati svog polubrata. Bio sam jedinac, a sada više nisam, i unatoč činjenici da sam stalno govorio kako ne želim brata, sada bi ga mogao imati. Najbolje je to što ne govorim o bratu koji bi imao godinu dana, već o bratu koji je samo par mjeseci mlađi od mene. O nekom tko ima iste probleme kao ja, tko živi u istom gradu kao ja i tko ima istog biološkog oca, samo ga za razliku od mene i poznaje, a to je nešto što sada nikako ne želim.