Iritantno zujanje mog okrutnog mobitela me budi iako je tek 6:15. Mutnim pogledom vidim da vani kiša lije. Teturam kroz kuću i spremam se za polazak. Počinjem zaključavati kuću i čujem da mi je nešto čudno. Nema glazbe. Vraćam se, stavljam hladne slušalice u još pospane uši i krećem na isto mjesto na koje krećem već više od tri godine. Nažalost moram nositi kišobran. Radi knjiga. Mrzim kišobrane jer su tako neprirodni, hladni. Odvajaju me od pljuska koji čisti sve oko mene. Lišće se pretvara u kaljužu svakim mojim teškim korakom kao da je mrtvo već tjednima. Jedino što me tjera da nastavim hodati jer ritam glazbe, mog životnog soundtracka.

Došao sam na odredište na kojem ne želim biti. Tamne skliske stube se bore sa mojim koracima. Glazba je i dalje tu, tužnija od zaljubljene udovice.

A onda vidim tebe kako savršeno sjediš na prozoru. Kosa ti blješti pred mojim očima. Oči ti sjaje. Refren tužne pjesme postaje veseo. Sve je opet kao prije. Sreća koja me ispunjava pruža mi nadu da će ovaj dan biti dobar. I dok ti se približavam polako vidim da ti oči ne sjaje od radosti već je to odsjaj leda u tebi.

Tvoj hladan osmjeh je samo početak agonije ovog mrtvog dana. Refren je već odavno prošao, više se ni ne sjećam kako je zvučao. Ne sjećam se kako sam bio sretan.

Hladno mi je. Mokar sam. Jedino što mi pomaže da prebrodim dan je uspomena na bolja vremena kada su sunčeve zrake znale oživiti mrtvo lišće.

Ali, sunca nema više.

Hladno mi je.

Sutra odlazim u Rijeku, ali ovaj put na duže vrijeme.
Toliko mi se stvari mota po glavi da ne mogu spavati. No gledajući na protekle noći ne mogu reći da je ova puno drugačija. Čudno je odlaziti nakon cijelog ljeta provedenog doma. Valjda će tako biti svaki put, iako sam očekivao da će možda biti jednostavnije otići. Naravno, sada mi je puno lakše negoli je bilo prije godinu dana kada nisam nikoga poznavao u Rijeci, niti sam samu Rijeku poznavao. Sada ne samo da poznajem taj grad već sam ga i zavolio. Kada sam prošle godine došao u Zadar za praznike nekoliko puta sam Rijeku nazvao domom jer je to uistinu i bila, ali sada su stvari drugačije, sada to nanovo mora postati. Samo dani me dijele od početka druge godine. I unatoč činjenici da će biti naporno i da ću imati hrpu posla radujem se povratku. Znam da će sada sve biti drugačije jer smo se u ovih godinu dana svi promijenili. Neki su shvatili da dugogodišnje prijateljstvo već neko vrijeme ne funkcionira. Neki su se zaljubili, neki posvađali. Neki su shvatili da imaju brata kojega žele upoznati ali jednostavno nemaju hrabrosti podignuti slušalicu i nazvati. Neki su se umislili, neki su shvatili da nisu što su nekad bili. Ali bez obzira na to što se nekom dogodilo ili će se tek dogoditi bitno je da shvatimo vrijednost zajedničkih trenutaka jer ih možda već sutra neće biti. To nipošto ne znači da zbog toga trebamo tugovati, naprotiv, trebamo u njima konstantno uživati. Punih pluća ponosno kročiti ulicom znajući da je svaki trenutak koji provedemo svjesni onoga što imamo neprocjenjiv.

Sutra odlazim u Rijeku, ali ovaj put tamo me tamo nešto čeka. Ovaj put više nisam sam.